Srcem i vizijom do vrijednih rezultata
Jedan od rijetkih tenisača koji je svojim primjerom pokazao da je i uz skromne materijalne mogućnosti moguće postići vrhunske rezultate. Prvenstveno velikom željom i vizijom koje je imao više nego bilo tko u njegovoj generaciji. Obično se za talentirane sportaše kaže da bi uspio u bilo kojem sportu kojeg bi se prihvatio. Ne i za Alena - Alen je od prvog kontakta s teniskom lopticom bio i ostao tenisač koji nije samo igrao tenis već je živio tenis. Veliku želju iskazao je i nestrpljenjem pri rehabilitaciji ozlijeđene ruke koju je zadobio na samom početku igranja pa je stoga, mada dešnjak, cijeli život igrao lijevom rukom.
Tenis koji je igrao bio je tehnički dotjeran i pun raznovrsnih taktičkih riješenja kojima je izluđivao protivnike. Vrtio je loptu na sve načine - slicem, spinom, backhandom, forehandom, servisom - kako god je htio. Igrajući za vrhunske klubove, prefekcionist kakav je bio dotjerao je i voleje na zavidnu razinu, donoseći time mnoge važne bodove u parovima za ekipe u kojima bi igrao. Ekipni nastupi bili su možda i najznačajniji dio njegove igračke karijere jer je svojim klubovima redovito donosio bodove, kako kroz pojedinačne nastupe tako i kroz nastupe u paru.
Njegova najveća nesreća kao igrača mogla bi se usporediti s dolaskom zvuka u nijeme filmove. Naime, upravo se na njegovoj generaciji prelomila velika promjena u stilu igranja tenisa uvođenjem novih materijala u proizvodnji reketa. A Alenovo stilsko opredjeljenje uvijek je bilo romantično. Baš poput njegovog velikog idola Giulierma Vilasa. Moderni, tenis u kojima dominira fizička priprema pomeo je i onovremene legende poput Bjorna Borga koji se, mada relativno mlad, bezuspiješno pokušavao vratiti i Johna McEnroea koji i danas igra veteranski tenis jer se osjeća nedorečenim. Udarački tenis definitivno je zamijenio tenisko nadigravanje i nadmudrivanje kakvo je Alen od samih svojih početaka njegovao.
Govoreći u tom kontekstu da Alen, zbog financijskih mogućnosti nije uhvatio seniorski nastavak svojih vrhunskih juniorskih dana, jednostavno ne bi bilo korektno prema svoj onoj ljubavi koju je uložio u svoju igru. Postigao je Alen itekako svoj igrački maksimum a ono najvrijednije što je kao naslijeđe ostavio mlađim generacijama je način na koji je to ostvario: Uvijek je gledao samo unaprijed u vječitoj potrazi za autoritetima od kojih bi potom upijao znanje. Uvijek pozitivan i simpatičan u svojoj sportskoj drskosti nitko od svih na koje bi naišao nije mogao odoljeti njegovoj velikoj i šarmantnoj ljubavi prema tenisu.
Manjak lokalnih autoriteta dovodio je, s druge strane, često do rivalstava koji su ponekad bili i više od sportskih. Pogotovo stoga što je generacijska konkurencija bila da se samo poželjeti mogla. No autoriteta, niti institucionalnih (klubovi, savez) niti igračkih nije bilo. Lokalni igrački autoriteti tada dorasli Alenovoj igri i aspiracijama (Ribarić, Homoky) igrali su u Njemačkoj a i sami su bili opterećeni osobnim rivalitetom uzrokovanim vjerojatno istim razlozima koji su opterećivali i Alenovu, kao uostalom i sve generacije istarskih tenisača do danas.
Koliko god uvijeti za napredovanje bili teški nikad Alen nije dugo mogao izbivati iz Pule. 1981 odlazi u srednju školu u Trstu u želji za usavršavanjem nastupajući za TC Triestino da bi se tamo zadržao tek godinu dana. Odmah potom, dakle još kao vrlo mlad junior odlazi u Njemačku gdje igrajući u klubu Marijana Ribarića ostvaruje najveći igrački iskorak u karijeri. A iskoristio ga je na njemu samo svojstven način - podijelio ga je sa svojim sugrađanima. Njegovi uspjesi omogućili su i potakli i druge mlade igrače da stasaju nastupajući za lokalnu ekipu RSD Uljanika a također i mnogim dobrim rekreativnim igračima da osjete draži nastupanja za matični klub. Bio je to jedan od rijetkih perioda kada je radničko sportsko društvo Uljanik učinilo iskorak u natjecateljski tenis.
Zahvaljujući izuzetnim rezultatima dobiva priliku služiti vojni rok u Beogradu - praktički na terenima TK Partizana koji je u to vrijeme bio jedan od najuređenijih i najbogatijih klubova bivše države i gdje je dočekao najbolje moguće uvjete treninga. Alen im se odužio vrijednim pobjedama kojima je TK Partizan 1989 postao uvjerljivim prvakom države. Potom, 90-tih godina nastavlja karijeru kao igrač-trener u Njemačkoj da bi se potom vratio u Pulu podučavati mlade igrače.
Vrativši se u Pulu koju je toliko volio ponovo nailazi na poznate i besmislene animozitete no kao i uvijek gleda isključivo prema naprijed. Tako se 1996. pridružuje jednom od svojih važnijih životnih mentora Miroslavu Homokyu u osnivanju teniskog saveza istarske županije želeći omogućiti mladim igračima napredovanje bez napuštanja vlastitih domova i klubova. 2000-te postaje i predsjednikom saveza. 2001.njegov rad s mladim igračima nagrađen je mjestom pomoćnika saveznog izbornika za juniore do 18 godina. Niti godinu dana potom dijagnosticirana mu je teška bolest s kojom je izgubio bitku 2003.godine.
Prekinuta je tako trenerska karijera koja je obećavala da uvelike preraste onu igračku. Jer Alen je kao trener uvijek znao stimulirati teniskom pričom punom emocija i - što je za trenera izuzetno važno - znao se povući u drugi plan, prepuštajući pozornicu svojim učenicima.
U Puli,18.listopada 2011. povodom petog memorijalnog turnira u spomen na Alena Deghenghija
Petar Bačić